Dienstag, 13. Aug 2013, 18:04
Dobio sam pritužbu da ove godine nisam objavio svoju listu najboljih albuma za 2012. godinu. Pa iskreno, složio sam listu za Ruralnu Gorilu, ali je nisam na kraju poslao jer mi je ustvari bezveze slagati te liste kad nijedan od mojih favorita nikad nigdje ne uđe, badava mi trud.
A lista bi, da sam je na vrijeme poslao, izgledala otprilike ovako. Naveo sam kako izvođači zvuče, da me se ne bi opet zajebavalo kao sa Gaslight Anthem. Pa evo, nakon više od pola godine zakašnjenja, neplanirana lista deset najboljih prošlogodišnjih albuma:
Socijalna Služba - Život je lijep
Bez one zarazne prvoloptaške hitoidnosti njihovog prvog izdanja, ali tehnički i idejno napredniji album koji sjeda sve bolje nakon učestalog slušanja.
Blackmarket Syndicate - And the peasants rejoiced
Melodični street punk ala Rancid/Stockyard Stoics. Ne znam zvuče li danas takvi bendovi užasno zastarjelo ili se na ovo može gledati kao na svojevrsni revival street punka devedesetih?
O Inimigo - Imaginario absoluto
Slučajno sam nabasao na album ovog benda nakon što sam pročitao njihov vju u MRR-u. Neočekivano dobar album, red američke melodije osamdesetih, red DC hardcorea i onog poslije toga i šaka brazilskog punka, ušlo mi je brzo u uho i dosta sam ga vrtio.
Mauser - Isolation
Raw punk kao punkerski podžanr mi tako glupo zvuči. Nije li sam punk manje-više "raw" sam po sebi? A sve se svodi na "Leather, bristles & studs" ekipu koja voli japansku i skandinavsku krlju osamdesetih. Mauser su mi zvučali nekako najkonkretniji. Ili nisam razaznao ostale bendove iz tog žanra.
Lana Del Rey - Born to die, Paradise edition
Kad kažem kužerskoj ekipi da volim Lanu del Rey, priča se ustvari svede na to da nemam pojma i da postoje deseci boljih pop pjevačica i albuma. Al iskreno, ne da mi se preslušavati desetke pop albuma raspjevanih pičaka. Povremeno slušam radio i kad mi nešto zapne za uho (kao što mi se to dogodilo s Lykke Li pretprošle godine), to nabavim i provjerim jel mi zbilja dobro. Ako je, super, ako nije, neću tražiti nešto slično. Jednom prilikom sam se u petak pred kraj radnog dana napušio i slučajno pustio ovaj album. Nesvjesno sam počeo razabirati riječi i razmišljati kako smo mi muškarci ustvari besćutni i okrutni u našim (video) igrama i zanemarivanju djevojaka koje onda tuguju i pate, pa sam morao ugasiti album i pronaći nešto drugo da se malo razvedrim. Završio sam na Youtubeu koji mi je preporučio epizodu "Showa Jerryja Springera" - Honey, I used to be male!" (do toga je došlo jer sam gledao GG-ija, Gwar i Reverenda Norba na J.S.-u), ali kad sam počeo gledati epizodu, počeo sam suosjećati s teškim životom transrodnih osoba punom nerazumijevanja i osuđivanja okoline, pa sam opet prebacio program, ovaj put na Beavisa i Buttheada, jedino što sam mogao prožvakati tako razbijen, a da mi ne uzburka emocije.
Booze & Glory - split s On The Job EP, Back were we belong EP
Cijeli EP posvećen povratku West Hama u Premier Ligu. Konceptualni Oi. Split s On The Job sadrži "London skinhead crew". Jako zabavno, imaju crtu za hitove, što je rijetko viđen slučaj na oi sceni u zadnjih 5-6 godina.
American Aquarium - Burn. Flicker. Die.
Alt country, ali muški, slično Steveu Earleu. Ne kužim, taj Bon Iver se zatvorio u neku kolibu preko zime i zatukao grizlija, a ima takav pičkasti glas ko da ga je taj isti medvjed gađao u kolutić tijekom aljaške zimske dokolice. American Aquarium zvuče baš muški, vjerujem da bi zadavili bizona golim rukama kad bi im se pružila prilika kao Bon Iveru.
Kicker - Not you
Stari punksi iz Dystopie, Neurosisa i Filtha su našli nekog još starijeg lika koji je osamdesetih roadirao poznatim britanskim bendovima, pa nije ni čudo da bend zvuči kao Subhumans i Icons Of Filth. Stari punk za stare punkse, ovo nije old school, ovo je samo old. A kako već i sam spadam u tu generaciju, naravno da mi se bend otprve svidio.
Deathhammer - Onward to the pits
Metal nikad nitko neće shvatiti ozbiljno i to je činjenica s kojom se treba pomiriti. Count Grishnack je izbo lika nožem, zapalio crkve, pričao kako bi pravi Vikinzi trebali klati gladne u Africi, a ne im pomagati, izdavao grozne ambijentalne albume, a opet je pop-kulturna ikona čije majice nose hipsteri, a pokojni Ian Stuart je zbog jednog "White powera" i šamaranja nekog crnca zbog kojeg je prosjedio par mjeseci u buksi i dalje persona non grata do te mjere da se Plan B morao ispričavati jer je nosio majicu s fotkom na kojoj je bio grafit Skrewdriver. Ne možeš metalce shvatit ozbiljno, svoju su angažiranost pokupili od punk bendova, a ovo što je danas kritički prihvaćeno je ionako izniklo iz punka, poput Melvinsa, Neurosisa ili Napalm Deatha. Zato su Deathhammer sjajni, zvuče ko rani Bathory, rani Sodom i rani Celtic Frost, omot je flomasterska črčkarija nekog paklenog demona, a tekstovi govore o problemima između čovjeka i Sotone i tako to, baš ono, dumb, metal fun. Ako se hoćete pravit pametni, pročitajte neku knjigu, jebeni metaljerosi, a nemojte mi se preseravati sa postblackmetal shoegazeom i sličnim homo metal pravcima.
The Boston Strangler - Primitive
Poprilično vuče na X-Claim školu bostonskog hardcore punka, na domaćem terenu sam čuo priče o rip-offu, ali tko u današnjim muzičkim vodama nije retro, pitam ja vas. Ne kužim zašto svi ti How's Your Edge hardcore kolekcionari briju na ovaj bend, kad nisu ni pozitivci ko Have Heart ni metalci ko Trapped Under Ice. Baš ono, hardcore punk, dr. Martens dental plan, bijesni rotweiler okačen zubima na testise, SS Decontrol na hokejskom huliganskom izgredu, krik frustriranog pojednica protiv otuđenosti suvremenog svijeta. Iako se garant radi o nekim novoengleskim buržujima, nema veze. Album godine.